Maslačak

Hladno u cvrkutu ptica pjesma rastanka,

i razlomljeni oblaci zapleteni o čemprese,

ne želim puta, jer osamljen među ljudima

Grad će utihnuti teretom ostavljena smilja.

Među zgrade zbijat će se maglovito jutro,

u dahu promrzla, nakupljenog smoga,

i pogled neće budit nadu lišenu u vjetru,

već će biti slijep od pretrpanih luka.

Mori me tisuću nerazgovjetnih psovki,

stotinu vladara zbijat će se mokrim ulicama,

aleje pognutih kestena pred trgom,

oplakivat će srdžbom odlomljene grane.

Taj moćan, nametnuti zvuk velegrada,

crpst će snagu nakupljenu s otoka,

gdje okružen morem i pjesmom dupina,

mrem rađajući se u svitanju zore…

O dušo izbavi se namrgođenih lica,

zgrčenih bijesom podignutih šaka,

jer tijelo nije kukavno od prijetnji,

već želi studen malenih mjestašca.

Gdje zboriš nesputan o prolaznom danu,

u minulu noć otpraviš prašinu s praga,

a tobom zatrepere čuvstva nebrojena,

u rastanku cvrkut ptica i svjetla velegrada…

Rab,                                  14.10.2004.

Budi uvijek takvom kakva jesi,

malo svoja, pomaknute osi,

razigrana bez obzira na druge,

bez iscrtanih linija na dlanu.

I kad radoznalost te ponese,

s tobom živim tvoje snove,

zalutale makar bile, jednom,

divlji rascvjetali bit će cvijet.

Preko zabačenih lanaca planina,

gdje jekom odzvanjaju vrhunci,

zagrljene smreke pod snijegom,

s tobom živim tvoje snove…

U rijeci kristalnoj umivaš lice,

tvoju kosu raščešljat će trava,

zalutali makar bili jednom,

na proplanku okruženom šumom.

Budi uvijek takvom kakva jesi,

putnica što traži nepoznata mjesta,

ne bojeći se svijeta, predana cilju,

razigrana bez obzira na druge.

S tobom živim tvoje snove,

svojom snagom ti me vodiš,

odlutati to je tako lako,

ti si divlji rascvjetali cvijet…

Rab,                       15.10.2004.

Čuvari naših zasjenjenih ulica znaju,

oni predali su okrhnute mramorne ploče,

dok noć nad kišom ispranih krovova,

nije utihnula posljednju sonatu dimnjaka.

Koje pismo urezano ostaviše čekati,

zar jadikovke mramor trpjeti mora,

rat izbezumljenih riječi i točaka štuju,

činovnici uzapćeni tihom vodom brjegova…

Pritaji se od okrutnih igara progonitelja šuma,

gataju im sreću talogom mulja nakupljena,

u bahatom činu nečije dobre volje,

Čuvari tamne svaki odbjegli odsjaj.

Van! Strahuju zidovi uljem razliveni,

privid slike u ukradenom kriku pijetla,

na staklu ovjenčana stabla pletom,

pas laje na širom otvoreni kavez.

Tko je zahvatio perom okončanu pjesmu,

mansarde gore vinom pijanih boema,

zataji otkuda dolaziš na ulice sjena,

pred vrata staneš i zakucaš do dna.

Pokrij podrume i tavane prašinom ljudi,

zgasnut će svjetla sušičavih najamnika,

uhvaćeni krunom urešenih haljetaka,

zaogrnite Čuvari okrhnute ploče.

Njihov mramor na vječnu slavu onih,

ishlapjelih od nezasitne kapi vina,

gdje zidovi uljem razliveni,

čuvaju imena svoje okrhnute braće…

Rab,                                16.10.2004.

Trebao bi stranputice poći,

i ne znat sebe u koraku bijega,

da drugim nije potaman od riječi,

već usprkos, protiv svih oblika.

Nameću se, laskaju svim znanjem,

njemu treba osama pod kapom,

da nebeskim prostranim ga dvorom,

svojom kočijom isprate sveudilj…

Bože, koliko grijeha počini neznanje,

s visoka gdje gledale su u njeg,

mladost snažna prelomit je mogla,

gdje mudrost sili oduprijeti se htjela.

A hrast iščupan od snažnih ruku,

Krajina još zbori od neviđena junaka,

i zamriješe mukom alapače s Jezera,

kad nestade poljem Križnoga puta.

U jamu skončaše ga vuci,

protjeraše kamenom bez suda,

samo prsten vjeren suzom Krista,

kazuje ga čovjekom i ocem.

To je dijelom satkan od davnina,

zemlju dubi batom svojih nogu,

još ga čuju zimi kako pjeva,

vjetar reru raznosi gvozdom…

Eh, junaka kome priču pišu,

tvrdih ruku, tvrđa mu je glava,

to je čovjek Imota po rodu,

nad Jezerom Pute znani…

Rab,                     17.10.2004.

u kap suze izvio se Dolin pred Rabom,

kao bedem valu paškog silovitog juga,

prelijeva se otok napola zazelenjen.

Kuca srce zatitralo strujom u Kanalu,

razjapi se Rupa podno šumovite glave,

i brodice stisnuše se uz vrlet oštrih hridi,

gdje brenčaše motor drhtureći od ljeta.

Na pašu dovezli su preplašene ovce,

a vuna teška, gruba, sva u vlazi,

jada svoga prekratiti ne mogu,

već bleje tužno na vjetru i kiši…

To malo krša ni poskoku drago,

bijela stada rese kao dragulj sjajni,

još pčela zazuji nad kaduljinim cvijetom,

i zelen gušter zbio se pod kamen.

Kad zimom opusti i umiri se vjetar,

tu ribar baci parangal u vjeri,

da će bonaca vratiti mu vrijeme,

ribu što je lutala Kanalom…

Tiho galeb nadleti nad barkom,

posprdno se nasmija ribaru,

pod Dolinom žuborili su val'i,

i sve se pritajiti htjelo…

Gdje brdo obruši se s otoka u more,

Dolin se Rabu nasloni na skute,

jedno drugom namignuše u sumrak,

u modri titraj starih svjetionika.

Otok šumi, predosjeća, žamori,

Kanalom se sliju valovi burina,

i učas zima studen svoju zbori,

gle, mrakom nestade odjednom…

Rab,                             18.10.2004.

podijeliti ljubav kao krišku kruha,

i što sam više razdijeljen u duši,

to je snažnija u meni jedna bila.

Je l' otrgnut moru da se predam,

daleke da pamtim uspomene rane,

gdje dječaštvo ubogo se skriva,

pred zrelim u kovitlacu sudbe?

Odijeljen, meni ljudi malo utaman,

i bukom da bi uživao, ne mogu,

doći k sebi vrevom gdje se pratim,

zar bih gluh da pjevam rođengradu!

Iskren ne znam po koji puta,

vazda isto ponavljati do raja,

samo jednu stranu još te volim,

malu, tihu, gdje cjelivam nebo…

U čempresu pjev sitnih grdelina,

tu bez dvojbi i mrijeti bih htio,

pa pepeo da rasprši me vjetar,

samo jednu stranu smjerno biram.

Da ne znam iz dviju koju više volim,

tek da srcu prepustim se sumnjom,

ono mene po duši pitat znade,

je l' mi pravo ili me netko tjera?

Ako k srcu duša meka kaže;

obje strane biraj sebi lako,

je l' po miru, il' po rođengradu,

meni krivo, izabrat ne mogu…

Tko u dvojbi snage ne nalazi,

tom još teže snalaze ga muke,

svitak duše srce raspolovi,

u dva pisma vazda sebe žali…

Rab,                         19.10.2004.

Šaka crvene, davno isprošene zemlje,

za pedalj kom trsje isplete krunu,

pod umirućim suncem pozlaćena loza,

u kanti vodom razblažena motika…

Daje sliku gdje bogato sve rodi,

med curkom sa smokava kad zove,

i ose i pčele nasitit se ne mogu,

ljetu s kraja po Velikoj gospi…

Onda okrene se, pa za prve kiše,

razjape se usta u malenih ptića,

i kad s juga prebaci na buru,

hladnim dahom zove lijepo vrijeme.

Moje grlice skrivene na boru,

zaguguću braneć svoje gnijezdo,

od mačaka što veljaču ne znadu,

već se goste carski na debelo…

A sred dvora Lastin rep se žuti,

brzo hita, titraju mu krila,

da je vila, pustih mojih želja,

zaton suncu umirio je tračke.

Pogledam uokolo što daje,

šute cvrčci, još zrikavci zriču,

tu uz zidić presvukla se zmija,

novim ruhom k šparožini bježi.

Preda mnom suton prizor gasnu,

nebom zvijezde nazočiti bi htjele,

da tad nije blijed u predvečerje,

Mjesec četvrt izašao kradom…

Rab,                       20.10.2004.

Njemu ne trebaju svijeće da ga noću,

obavijenog tamom izbave iz ruku,

što pohotno ga grabe stranputicom,

on je noći predao se davno…

Umaknuti svijetlu dana da ne bude,

razvidan boleštinom u milosti punoj,

gdje siromah zavidi bogatu gospodaru,

ne usliša ga, već ostavi u mraku!

Nije križa zlatom optočena da bi drvu,

umanjilo brazdu tisućljeća otrpljenih muka,

gdje ubog razapet na savjest bezbožnika,

trpi koplje zariveno glasom suca.

Ukradi bližnjem sedam smrtnih grijeha,

nahodeć pravo po izboru svih zala,

otkupit ranom po službi pravednika,

umirućem svijećom ne kažite puta!

On oduzima snagu kom sluga Božji,

pokloni se jutrom o kruhu i vodi,

halapljiv vinom uprska se krvlju,

da svojih mrlja isprati ne može…

Ubi svjesno kiteći se tuđim zlatom,

da svom rodu višu kastu kupi,

djeca oca ispaštat će grijehe,

što se rode u imenu istom…

Bit će znana, blatom prat će ruke,

sramota velom prekrit će im lice,

da u tami ištu ljubav otuđena čovjeka,

iskupljenjem, ponizna, klečati pred svima…

Pomutnje u skladu srodnih duša,

nevjerica kojom upravljaju osjećanja,

gdje pitomi ližu ruku gospodara,

ah, to je daleko od stvarnog!

Imati umiljato janje dviju majki,

u glatkom runu ispredati zlato,

zar to nije plač nevina djeteta,

u košari ispletenoj nedoživljene ljubavi?

Oživi! Ti znaš da ispraćam Sunce,

i svaki zalazak moje je nanovo rođenje,

pomozi da moje srce ne proždire jesen,

i zagorče slatki sokovi samoće…

Vidi, nedostaje lišće, a prepuno je boja,

sakrij me u nježnost potamnjela lista,

i podaj me vjetru što planinom jezdi,

mekan kao brižno prislonjene ruke.

Pitam se; to zovu nepoznate daljine,

kom ostvaren put sigurnost poklanja,

izbaviti sebe od ponavljanja istog,

što priječi pjesme strgnute sa uza?

Dišem, moja pluća razdirana smogom,

dovedi glas što stoljećima luta,

da drage ljude s ostavljenom nadom,

dok nije kasno, na vrijeme probudim!

Zagreb,                            27.10.2004.

Otok u narančastoj magli,

gdje djeca igraju se rata,

na munje čekaju vrane…

Pogledaj trn zelene ruže,

krv sa krovova u nizu,

zbijene ulice u mraku,

gaelik umire sa snom.

Pod kosom tom crvenom,

zelene oči pune suza,

na kamenom mostu,

podijelio se svijet.

Ne pomisli na njega,

jer moraš poći drugom,

i boje s tvoga stijega,

ispraćene su s tugom.

Što nosimo u sebi,

u gajde dovoljan je ton,

kad sjetom nestane u tebi,

svaki glas da tu je on.

Ne vjeruj Dublinu u kiši,

ljudi prolaze kroz noć,

i Grad kad sve je tiši,

samo jedan neće doć.

Vrane sklopile su krila,

zaludu bljesak i oluje,

kad ljubav što se negdje skrila,

svoju drugu stranu snuje.

Tvrde ruke koje brane,

rastavit nikad neće moći,

što u jedno srce stane,

ne može tako lako proći…

Zagreb,            30.10.2004.